Evolucija prosječne brzine profesionalnih biciklista

Biciklističke utrke imaju dugu povijest. Prve utrke održane su krajem 19. stoljeća i još uvijek predstavljaju važan dio biciklističkog svijeta. Svaki događaj koji traje tako dugo nužno se razvija, a biciklističke utrke nisu iznimka.

Jedna od najvećih promjena u svijetu biciklizma su nesumnjivo tehnološki napreci. Bicikli su izdržljiviji, brži i aerodinamičniji, što uvelike utječe na prosječnu brzinu utrke.

Druga promjena, naravno, je napredak sportske prehrane i njenih ključnih prehrambenih strategija, poput carb loadinga, fuelinga i oporavka mišića. Prehrambeni suplementi promijenili su svijet biciklizma, gurajući bicikliste prema novim granicama.

Analizirajmo evoluciju prosječne brzine na primjeru osam najvećih biciklističkih utrka. Uključili smo sve tri 3-tjedne utrke (Tour de France, Giro d'Italia i La Vuelta) i svih pet monumentalnih utrka (Milano-San Remo, Tour of Flanders, Paris-Roubaix, Liege-Bastogne-Liege i Il Lombardia).

Nezavisni biciklisti, etape od 400 kilometara i prelazak magične granice

Na početku su biciklističke utrke bile prilično različite od onih koje vidimo danas. Na cestama je bilo mnogo manje biciklista, a svi su praktički vozili za sebe. Nije bilo timova i biciklisti su mogli samo sanjati o podršci.

Bili su prisiljeni sami rješavati probleme, a budući da su etape u 3-tjednim utrkama bile dulje od 400 kilometara, možete zamisliti količinu problema s kojima su se morali suočiti.

Kombinirajte duljinu etape, odsutnost podrške i lošu opremu kako biste razumjeli nižu prosječnu brzinu tog razdoblja, koja je obično bila od 25 do 29 km/h. Trebalo je dugo da biciklist probije magičnu granicu od 30 km/h.

Prvi koji je to učinio bio je Antonio Pesenti na Giro d'Italia 1932. U 20. izdanju ove prestižne utrke, osvojio je prvo mjesto s prednošću od 11 minuta, probivši granicu od 30 km/h. Njegova prosječna brzina na 3200 kilometara dugoj utrci bila je 30,59 km/h.

Dvije godine kasnije, ova magična granica probijena je i na Tour de Franceu. Bilo je to 28. izdanje najveće svjetske biciklističke utrke, koje se sastojalo od 23 etape, dvije više nego danas. Pobjednik je bio Antonin Magne, koji je vozio 147 sati s prosječnom brzinom od 30,36 km/h.

U drugom izdanju Tour de Francea, biciklisti su isprobavali različite metode kako bi stigli do cilja. U domišljatom planu, 29 natjecatelja, uključujući prvih četvero, išlo je vlakom kako bi skratili stazu. Pet mjeseci kasnije su diskvalificirani, njihovi rezultati poništeni, a sudjelovanje u utrci im je zabranjeno.

Zadnja od tri utrke s etapama koja je probila magičnu granicu bila je La Vuelta. U svoju obranu, ona je najmlađa od tri i u početku je imala mnogo problema prije nego što je postala redoviti dio biciklističkih natjecanja nakon Drugog svjetskog rata.

Granica od 30 km/h prekoračena je u njenom desetom izdanju, ali to je bilo 1955. Trebalo je još 20 godina da se probije granica u usporedbi s ostale dvije utrke, što je također bilo olakšano tehnološkim napretkom koji je omogućio veće brzine.

Ipak, ne želimo uskraćivati Jean Dotto naslov prvog biciklista koji je probio granicu od 30 km/h. Točnije, prosječna brzina francuskog biciklista bila je 34,27 km/h.

Više od pola stoljeća za probijanje sljedeće granice

Nakon što je granica od 30 km/h probijena, neki su biciklisti već razmišljali o tome kako doseći sljedeću. Prelazak granice od 40 km/h bio je privlačna ideja, ali s opremom i metodama biciklizma tog doba, to je bilo nemoguće.

Morali smo čekati više od pola stoljeća dok biciklisti nisu uspjeli približiti se granici od 40 km/h i napokon je probiti.

Ovaj je napor uglavnom bio moguć zahvaljujući tehnološkom napretku i pripremi biciklista za utrke. Biciklisti su počeli trenirati na strukturiraniji način, a pravilna sportska prehrana postala je sve važnija. Alkohol, koji se u prošlosti široko koristio, zamijenjen je izotoničkim sportskim napitcima.

Prvi od tri Grand Toura koji je probio granicu od 40 km/h bila je La Vuelta. To je uspio Švicarac Alex Zülle 1997., koji je završio dvadeset dvije etape s prosječnom brzinom od 41,72 km/h.

Dvije godine kasnije, magična granica probijena je na Tour de Franceu. Bilo je to 1999. kada je Lance Armstrong završio utrku s prosječnom brzinom od 40,27 km/h. Iz dobro poznatih razloga, njegova pobjeda je poništena, tako da je prvi biciklist koji je službeno probio granicu od 40 km/h bio drugoplasirani Alex Zülle.

Iznenađujuće, trebalo je puno vremena da se ova granica probije na Giro d'Italia. Tek 2014., Vincenzo Nibali uspio je pobijediti utrku s prosječnom brzinom od 40,11 km/h.

Granice su ranije probijene na monumentima

Nije iznenađenje da su prosječne brzine na monumentima bile mnogo veće u usporedbi s etapnim utrkama. Puno je lakše voziti velikom brzinom jedan dan, a teren klasičnih utrka je ravniji u usporedbi s mnogim etapama Grand Toura.

To je bilo istinito i u prošlosti. Zato su dvije magične granice probijene puno ranije na monumentima.

Evolucija prosječne brzine na monumentima od 1903. do 2021.

Prva koja je probila granicu bila je Paris-Roubaix, u kojoj je pobjednik prvog izdanja 1896. imao prosječnu brzinu od 30,16 km/h.

U sljedećim sezonama, prosječna brzina brzo je rasla, a 1943. već je prešla drugu granicu. U prvom izdanju nakon Drugog svjetskog rata, pobjednik Paris-Roubeixa, Marcel Kint, prešao je 250 kilometara s prosječnom brzinom od 41,49 km/h.

Monumenti nisu dugo čekali da probiju magične granice. Milano-San Remo, Il Lombardia i Liege-Bastogne-Liege probili su granicu od 30 km/h već prije Drugog svjetskog rata, samo Tour of Flanders to je učinio nakon rata.

Amaterski biciklisti dosežu prosječnu brzinu od 30 km/h.

Nedugo nakon Drugog svjetskog rata, prosječna brzina prešla je 40 km/h. Kao što je rečeno, prvi biciklisti koji su to učinili bili su oni na Paris-Roubaixu. Granicu su probili već tijekom rata.

Deset godina kasnije, to je učinjeno na Milano-San Remu, a ostali su brzo slijedili. Zadnji koji je probio granicu bio je Liege-Bastogne-Liege, u kojem je Frans Melckenbeeck konačno uspio 1963.

Treba više vremena za probijanje sljedeće granice

Otkad je probijena granica od 40 km/h, gledamo prema sljedećoj granici – 50 km/h. Ali to će potrajati.

Danas se na etapnim utrkama biciklisti redovito kreću prosječnom brzinom od 40 km/h, a na monumentima nekoliko kilometara na sat više. No, granica od 50 km/h čini se dalekom.

Za probijanje ove granice potrebni su daljnji tehnološki napreci i razvoj sportske prehrane.

Bicikli postaju brži i lakši, ali to utječe na vrijeme utrke samo u sekundama, umjesto u minutama, što bi značajno utjecalo na prosječnu brzinu utrke.

Očekujemo da će granica od 50 km/h prvi put biti probijena na klasičnoj utrci Milano-San Remo, poznatoj kao najbržoj od osam utrka uključenih u našu analizu. To potvrđuju rezultati najnovijih izdanja, u kojima je prosječna brzina redovito prelazila 45 km/h.

Prvi korak u pravom smjeru bio bi ukidanje minimalne težine profesionalnog utrkaškog bicikla (6,8 kg) prema pravilima Međunarodne biciklističke unije. Tehnologija već dugo omogućuje proizvodnju lakših bicikala bez ugrožavanja sigurnosti biciklista. Lakši bicikli mogli bi povećati prosječnu brzinu, posebno pri vožnji uzbrdo, što bi znatno utjecalo na prosječnu brzinu utrke.

Ali tehnologija je samo jedan aspekt. Čak i najbolji bicikl je beskoristan ako biciklist nije u stanju održati najvišu razinu izvedbe.

U posljednje vrijeme vidimo značajne promjene u tom pogledu. Profesionalni timovi posvećuju više pažnje istraživanjima i testovima u području sportske prehrane, što je temeljni aspekt pripreme sportaša.

U narednim godinama očekujemo daljnji razvoj, a svaka mala prednost postat će izuzetno važna.

Brendovi sportske prehrane poput Nduranz prate najnovija istraživanja, a njihovi proizvodi imaju za cilj povećati izdržljivost profesionalnih sportaša. Ovi brendovi nesumnjivo će odigrati veliku ulogu u probijanju granice od 50 km/h.